Zakon velike vokalne harmonije (büyük ünlü uyumu) nalaže da kada se u prvom slogu jedne riječi nađe bilo koji vokal zadnjeg reda “a, ı, o, u”, u ostalim slogovima nakon njega također slijedi bilo koji vokal zadnjeg reda “a, ı, o, u”. Isto tako, kada prvi slog jedne riječi sadrži neki od vokala prednjeg reda “e, i, ö, ü”, pravilo nalaže da se u ostalim slogovima nižu vokali prednjeg reda “e, i, ö, ü”.

Najkraće rečeno:

• ako u riječi nakon vokala "a, ı, o, u" dođu vokali "a, ı, o, u", te
• ako u riječi nakon vokala “e, i, ö, ü” dođu vokali “e, i, ö, ü”,

radi se o zakonu velike vokalne harmonije.

Primjeri riječi na turskom koje podliježu ovom zakonu vokalne harmonije su: adım, ayak, burun, dalga, dudak, beşik, gözlük, vergi, yüzük itd. Dodatno, kao primjer ovog zakona vokalne harmonije, koristićemo tvorenje jednine i množine imenica koja se dobija dodavanjem nastavaka -lar ili -ler u zavisnosti od zakona vokalne harmonije.

Auto se na turskom kaže: araba. Ukoliko želimo da dobijemo množinu od ove imenice, tj. riječ: auta, dodajemo jedan od dva moguća nastavka. U ovom slučaju, poštujući zakon velike vokalne harmonije dodajemo sufiks -lar, te na taj način dobijamo riječ: arabalar, što znači više auta. Kuća se na turskom kaže: ev. Ukoliko želimo da dobijemo množinu od ove imenice, tj. riječ: kuće, dodajemo jedan od dva moguća nastavka. U ovom slučaju, poštujući zakon velike vokalne harmonije dodajemo sufiks -ler, te na taj način dobijamo riječ: evler, što znači više kuća.

Nezavisno od gore navedenih pravila, postoje riječi koje ne podliježu ovom zakonu vokalne harmonije, kao što su: anne, elma, hangi, inanmak, kardeş, şişman itd, jer se nakon vokala zadnjeg reda nižu vokali prednjeg reda i obrnuto.