Elementi od kojih se može sastojati rečenica (cümle) u turskom jeziku se dijele na:

• osnovne, i
• pomoćne.

U osnovne elemente spadaju: predikat i subjekat, a u pomoćne: objekat i priloška oznaka.

Predikat (yüklem) je dio rečenice koji označava radnju. Rečenica se ne može formirati bez predikata, budući da je on njen temeljni elemenat. Istovremeno, postoje rečenice koje sadrže samo predikat. Subjekat (özne) je elemenat rečenice koji označava vršioca radnje, a odgovara na pitanje "ko" ili "šta".

Objekat (nesne) može biti direktni i indirektni. Direktni objekat (düz tümleç) se izražava u akuzativu i dalje se dijeli na određeni (belirtili) i neodređeni (belirtisiz). Indirektni objekat (dolaylı tümleç) obično odgovara na pitanja "kuda", "gdje" i "odakle". Priloška oznaka (zarf tümleci) se još naziva i adverbijal, a njome se može bliže određivati vrijeme, uzrok, način, količina i sredstvo vršenja radnje.

Prema opštem pravilu nizanja rečeničnih elemenata u turskom jeziku, subjekat se nalazi na prvom, priloška oznaka na drugom, objekat na trećem i predikat na četvrtom mjestu u rečenici. Kao primjer navedimo sljedeću rečenicu:

"Biz internette Türkçe öğreniyoruz."

"Mi učimo turski na internetu".

Iz prevoda gore navedene rečenice na bosanski jezik je vidljivo da redoslijed riječi u rečenici na dva jezika nije isti. U turskom jeziku se predikat u principu nalazi na kraju rečenice, dok je subjekat uvijek na njenom početku. Ipak, odstupanje od navedenog pravila je moguće prilikom stilskog izražavanja kod pisanja poezije ili proze.